Pravo na zdravlje

U srijedu, 1. ožujka.2017 u Zdravom gradu održana je tiskovan konferencija  na kojoj  je predstavljen prijedlog izmjene određenih članaka Ustava RH koji se odnose na zdravlje. Pokretač ove inicijative je gosp.Jerko Rošin, predsjednik Europskog foruma GP-UN Habitata a ostali sudionici su bili  prof.dr.sc. Zoran Đogaš, dekan Medicinskog fakulteta u Splitu, prof. dr. Ozren Polašek, pročelnik Katedre za Javno zdravstvo medicinskog fakulteta u Splitu, doc.dr.sc. Andrea Russo, predsjednica Zdravog grada. Konferenciju su popratile lokalne i nacionalne medijske kuće.

fotografija

PRAVO NA ZDRAVLJE

prijedlog izmjene određenih članaka Ustava RH

U 3. članku Ustava Republike Hrvatske, u okviru navođenja „najviših vrednota ustavnog poretka, iskazuje se između ostalog i „poštivanje prava čovjeka“. Obrazlažući ta „prava čovjeka“ u daljnjem tekstu Ustava, u članku 59. kaže se: „Svakom se jamči pravo na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom.“ Jamstvo ovog ustavnog prava je i ostvareno, jer je raznim zakonskim aktima o zdravstvenoj zaštiti višekratno regulirano. Pojmovno, tim zakonima osigurava se pravo na zdravstvenu skrb kojom se bolesnog čovjeka želi ozdraviti. Koliko su ti zakonski mehanizmi dobri i efikasni i u kojoj mjeri se u naravi ostvaruju, sudi naša svakodnevnica.

Nadalje, u članku 70. pobliže se ističe kako „1. svatko ima pravo na zdrav život“, da „2. država osigurava uvjete za zdrav okoliš“ te da „3. svatko je dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša.“ No, ne navodi se kako se „pravo na zdrav život“ ostvaruje, kako država osigurava „zdrav okoliš“ ni kako se definira „svačija dužnost…“. Čak ni u obliku „u skladu sa zakonom“. Pored toga, ne definira se ni kako je svatko dužan, u sklopu svojih ovlasti i djelatnosti, osobitu skrb posvećivati zaštiti vlastitog zdravlja, tj. biti odgovoran i za vlastito zdravlje.

Definicija zdravlja ima središnje mjesto u promišljanju o važnosti zdravlja na ljudski život. Postojeća definicija Svjetske zdravstvene organizacije iz 1948. godine više ne odgovara današnjoj situaciji, u kojoj mnoge bolesti možemo jako dobro kontrolirati boljim načinima liječenja. Stoga predlažemo korištenje nove definicije zdravlja, koju je osmislio Johannes Bircher 2005. godine: Zdravlje je dinamičko stanje blagostanja, obilježeno tjelesnim, duševnim i društvenim mogućnostima koje zadovoljavaju potrebe života prilagođenog dobi, kulturi i osobnoj odgovornosti.

Ako zbog niza razloga zanemarimo genetske komponente obolijevanja, temeljna ugroza ljudskom zdravlju nalazi se u njegovom okruženju. U tom smislu „zaštita zdravlja ljudi, prirode i ljudskog okoliša“ ne mogu biti jednako vrijedne kategorije naše skrbi, jer je zdravlje ljudi ovisno o stanju u prirodi i općenito ljudskom okolišu. Dakle, trebalo bi istaknuti kako „osobitu skrb treba posvetiti ljudskom okruženju (kojega ne čini isključivo priroda) radi zaštite ljudskog zdravlja“. No stanje u našem okruženju nije važno samo zbog našega zdravlja, već i niza drugih sastavnica ljudskoga življenja.

Zato predlažemo da se u članku 59. istakne kako se svakome jamči „pravo na zdravlje“, jer se takvim pravom ne osigurava samo pravo na zdravstvenu zaštitu oboljelih, već i pravo na ne obolijevanje, odnosno na stanje u okolišu koje neće ugroziti ljudsko zdravlje. Time bi se podrazumijevalo i niz drugih ljudskih prava koja ne prepoznajemo u tekstu članaka 59. i 70. Poput prava na pitku vodu, čisti zrak, higijenski ispravnu kanalizaciju i tretman otpada. Time bi se otklonio i rizik kojega donosi pravo na rad navedeno u članku 55. rečenicom: „Svatko ima pravo na rad i slobodu rada“. Tijekom povijesti mnoga ostvarena prava na rad uskratila su ljudima pravo na zdravlje, a što najbolje ilustrira rad s azbestom. Nažalost, još i danas mnoge proizvodne tehnologije ugrožavaju ljudima zdravlje.

U okviru prijedloga „Nove urbane agende“ UN Habitata pripremljene za konferenciju Habitat 3. usvojena je sintagma „right to health and well being“ – pravo na zdravlje i dobro življenje, kao jedna od temeljnih odrednica poželjnih ljudskih prava. Ključ ostvarenja tog prava sagledava se u vrijednosti čovjekovog okruženja o čemu moraju skrbiti ne samo institucije države već i svaki pojedinac.

Upravo zbog te sveukupne potrebne skrbi „pravo na zdravlje“ mora postati ustavna kategorija.